Kapi krvi, more krvi

U svom novom, sedmom po redu romanu Babelj, Bruno, Berija istaknuti varaždinski pisac Denis Peričić ponovno je, kao i u nekoliko prethodnih zbirki pjesama, zaokupljen temom zla u totalitaristički organiziranim društvima. Ovaj put autor govori o vremenu literarnog djelovanja i sudbinama ruskih avangardnih pisaca, sve do njihova nestajanja (često i doslovnog) s javne scene nakon partijske ocjene da im je ideološka praksa u suprotnosti s vladajućom. Autoru je zacijelo snažan inicijalni poticaj za pisanje romana mogao biti iznimno značajan doprinos hrvatskih književnih povjesničara i teoretičara u istraživanju tog razdoblja ruske književnosti, prije svih Aleksandra Flakera i njegovih intermedijalnih studija (Nomadi ljepote), a također i njegov izbor iz ruske proze dvadesetih godina prošlog stoljeća objavljen u knjizi Heretici i sanjari.

Izd. Disput, Zagreb, 2026.

U podnaslovu Peričićeve knjige stoji oznaka „konstruktivni roman / ruski kolaž“, pa ne bi trebao previše iznenaditi sadržaj uvodnog teksta Umjesto prologa, koji se sastoji od dvaju citata. Prvi je iz Flakerove knjige Ruska avangarda 2: konstruktivni roman tu se definira ponajprije kao „model romana s očitom orijentacijom na uvođenje novih kompozicijskih postupaka“, a kao važnu osobinu konstruktivnog romana ističe „da svoju izgradnju ‘obnažuje’, čini je vidljivom“. U slučaju ovog Peričićeva romana – itekako vidljivom. Čitatelju je, da bi stekao prvu, grubu predodžbu o konstruktivnim načelima za njegovo građenje dovoljno nešto sporije prelistati roman ili nakon završnog teksta Umjesto epiloga pregledati tri Dodatka (1. Grobnica za Brunu Jakuboviča; 2. Skica konstrukcije; 3. Shema konstrukcije), popis ilustracija, fotografija; izvora, Napomene o pjesmama i ponekim napomenama te Bibliografsku bilješku o nastajanju ovog romana i putu koji je prošao do objave.

Drugi, kraći citat iz uvodnog teksta Umjesto prologa preuzet je iz knjige Dubravke Oraić Tolić Teorija citatnosti i govori o kolažu u povijesti umjetnosti i estetskoj teoriji. U širem smislu kolaž je, kaže autorica, svaki tekst građen od heterogenih materijala. Perspektivu iz koje se dosad kolaž nije sustavnije proučavao, a koja se već na prvi pogled nameće obećavajući nove spoznaje, pruža – načelo citatnosti.“ Peričić se u ovom romanu služio montažom, konstrukcijama i drugim avangardističkim postupcima, ali daleko najviše različitim oblicima citata; to potvrđuje podatak da se od ukupno 298 fusnota velika većina njih odnosi na izvore preuzetih citata. Kako se ističe u promotivnom tekstu otisnutom na stražnjoj stranici omotnice, ti citati nisu samo književni, nego ima i dokumentarističkih (takvi znaju biti baš brutalni), likovnih, glazbenih, a nađe se i pokoji filmski scenarij. Napominje se kako je ovaj roman neka vrsta književne tekstopije (složenica od riječi tekst i utopija/distopija), što je oznaka za književni postupak ili djelo u kojem je naglasak stavljen na stvaranje specifičnog, zatvorenog autoreferencijalnog tekstualnog svijeta koji se poigrava granicama zbilje, fikcije i jezičnih struktura.

Među dvadesetak povijesnih osoba koje su s ponešto oskudnih podataka iz životopisa predstavljene u reduciranom „registru“, nalazimo i tri koje bismo mogli nazvati protagonistima, čije sudbine pratimo u okviru jednog od najokrutnijih totalitarizama u povijesti čovječanstva. Dvojica od njih su književnici. Bruno Jasieński, poljski je i ruski pisac, najprije nadrealist i futurist. Nakon što zbog objave romana Palim Pariz biva izgnan iz Francuske, pojavljuje se u Lenjingradu, gdje uspostavlja vezu s režimom. Ubrzo iznevjerava svoj talent, preobražava se u soc­realista i staljinista. Postaje zagovornik Jagodinih čistki među piscima, čak ih i sam denuncira, ali na kraju će u tim čistkama i on postati žrtvom.

Isaka Babelja, sjajnog ruskog pisca, koji je umro u logoru kao žrtva čistki (moguće je da je tome svoj „doprinos“ dao i  Jasieński), u romanu upoznajemo u različitim situacijama – u intimnim razgovorima sa suprugom, a onda i s ljubavnicom čiji je muž generalni komesar Sovjetskog Saveza za unutarnje poslove; u njegovim sjećanjima na krvave, traumatične scene s fronte dok je služio u Crvenoj konjici; u strahu i oprezu prilikom druženja s umjetnicima i u žučnim debatama po moskovskim kavanama da neka nepoćudna riječ ne odleti u krivo uho. A posebno je važan jedan razgovor u četiri oka s Jasieńskim, kad mu je rekao da je izdao vlastiti talent jer već dosta godina piše „zadnje socrealističko smeće“.

O trećem protagonistu romana, Lavrentu Beriji, komesaru za unutarnje poslove SSSR-a, „Velikom inkvizitoru“, kao i o njegovim prethodnicima Jagodi i Ježovu, dosta govori i ovaj citat iz romana: „Bruno Jasieński smaknut je 1938. Njegova prva supruga Klara Arem, Jagodina ljubavnica, smaknuta je 1937. Brunina druga supruga Ana Berzin uhićena je 1939. te je provela 17 godina u Gulagu. Njezin prvi suprug, Jan Karlovič Berzin, smaknut je 1938. (…) Genrih Jagoda smaknut je 1937. Jagodina supruga Ida Averbah smaknuta je 1938. Njezin brat L. L. Averbah smaknut je 1938. Jagodin nasljednik Nikolaj Ježov smaknut je 1940. Ježovljeva druga supruga, Jevgenija Feigenberg, ljubavnica Isaka Babelja, preminula je 1938. u psihijatrijskoj klinici. Pretpostavlja se da se ubila. Isak Babelj smaknut je 1940. Imao je 45 godina.“ 

Peričićev eksperimentalni roman: zanimljiv, težak, zahtjevan.